GALERIJA PODROOM, Trg republike 5/-1
TRAGOVI NESTAJANJA
IGOR GRUBIĆ (HRVATSKA)
22.4 – 3.6.2021.
Kustoskinja postavke: Zorana Đaković Minniti
Autorka teksta: Jasna Jakšić
Tragovi nestajanja predstavljaju spoj najnovijih radova prikazanih na poslednjem Bijenalu savremene umetnosti u Veneciji sa nešto ranijim, kao što su film Spomenik, devet portreta značajnih spomenika iz perioda socijalističkog modernizma i video rad Anđeli garavog lica (prekretnica) koji beleži protest rudara RB Kolubara 2000. godine. Grubićeva strategija neprestano skreće pažnju na važnost koju umetnost ima u procesima dokumentovanja promena i mesta trauma. Prateći društvene, političke i generacijske smene, radovi pozivaju na promišljanje budućih načina zamišljanja i nastanjivanja našeg sveta.
Tragovi nestajanja – u iščekivanju četvrtog čina
U vrijeme između evropskih karantena, rasta globalne razine epidemije, iščekivanja ekonomske recesije i sveprisutnog novog normalnog, Tragovi nestajanja Igora Grubića, prvi puta predstavljeni kao cjelovita instalacija na 58. venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti 2019, nekoliko mjeseci prije proglašenja pandemije, kao da su predvidjeli budućnost. Prizori iz suburbijskih gustiša i utočišta, zatvorenih obrtničkih radnji i raspadajućih tvornica, kao i post-industrijskih krajolika potpuno lišenih ljudskog prisustva nakon iskustva samoće i praznine karantene i policijskog sata, što se sada preselilio u druge krajeve svijeta, dobivaju neko novo značenje. To je možda najzornije prisutno u prvim, animiranim kadrovima filma „Kako se kalio čelik“ u kojemu dvojica junaka i njihov pas kroz nenaseljeni, pitomi pejzaž, dolaze do napuštene tvornice. Nestajanje više se odnosi samo na razdoblja modernizacijskog zamaha i industrijalizacije i nikad dovršene i trajne ekonomske tranzicije i političke normalizacije, već, možda, i ljudsko postojanje uopće.
Dio instalacije smješten je u arhivskim ladičarima, izvorno namijenjenih čuvanju fotografija od propadanja uslijed svjetla i UV zračenja. Prijenosom povijesnog sjećanja se, skriven u sigurnosti mraka, bavi ciklus nazvan prema Azrinom albumu Filigranski pločnici – fotoesej posvećen nestanku malih obrta na Balkanu. Riječ je o krajevima u kojima tradicionalni obrti, impregniranim otomanskim ali i, nerijetko, venecijanskim naslijeđem, između ostalog, prenose obiteljske tradicije. Istodobno, uzmiču pred agresivnom transformacijom gradova i gradske ekonomije, postajući destinacijskim kulisama i nudeći jednokratne doživljajne prečace za kratkotrajne posjetitelje. Nižu se fotografske sekvence koje počinju zatvorenih, zakračunatih metalnih vratnica prostora oglašenih na prodaju. Iza skromnih metalnih portala nalazile su se brijačnice, slastičarnice i krojačnice, malene radnje filigrana, jorganara, krznara, ikonopisaca koje, izgubivši kupce što se sve više okreću uvoznoj jeftinoj masovnoj proizvodnji. Grubićev je esej posveta ne samo vremenu koje seže u neka predindustrijska razdoblja, prizivajući duh britanskog književnika, kritičara, povjesničara umjetnosti, građanskog aktivista Džona Raskina, koji je prije stotinu i sedamdest godina, u jeku druge industrijske revolucije, pisao svoje kapitalno djelo Stones of Venice – gdje se ne bavi samo venecijanskom arhitekturom već i vremenom prije industrijalizacije rada. Vrijeme je to kada je, prema Raskinovoj viziji, zanatski rad bio jedinstven i cijenjen, usmjeren ka nekom zajedničkom prostoru i dobru, što je prepoznao u stilu u kojemu su izvedene brojne vijećnice evropskih povijesnih komuna – u gotici, koja u svom imenu nosi aluziju na vrijeme propasti Rimskog carstva. S druge strane, poput Venecije, nasljednice u velikoj mjeri i bizantske tradicije koja je stoljećima s Otomanskim carstvom izravno graničila, ratovala ali i trgovala, i kroz čije je luke, pristaništa i dućane Levant susretao Evropu, mjesta koja će Grubić okupiti pod imenom što ukazuje na gradski okoliš, u svojim teksturama, materijalima i povijesnim slojevima nose i povijest migracija i izgradnje gradova – mahala, varošica i sajmišta, nastalih na marginama jedne obrtničke, migrantske internacionale Albanaca, Kramara, Židova, Roma i Cincara i mnogih drugih.
Internacionalan je, odnosno globalno prepoznatljiv, i ambijent svakodnevnog života na društvenim i gradskim okrajcima – njegova su mjesta privremena naselja sklepanih, bespravnih daščara koje su, u duhu reciklaže, tek nužne intervencije u okoliš, i primjene već korištenih, odbačenih materijala, ponovno bliskih Raskinovom duhu, ovaj put iz ekoloških razloga. Samoorganizirana naselja beskućnika, u svojoj su promišljenosti i maštovitosti bliska su vrhunskim arhitektonskim ostvarenjima, a održavanje povrtnjaka, vrtova i sjenica daje joj posebnu kvalitetu. Prateći život ljudi s društvenog ruba, Grubić u njihovom privremenom životnom prostoru, samoorganizaciji i stambenim rješenjima prepoznaje neke temeljne arhitektonske vrijednosti, doživljavajući vlasnike i stanovnike tih kućica iznimno umješnim arhitektima. Topli interes za život drugoga, poštivanje njegova osobnog prostora i visoka razina poštivanja ljudskog dostojanstva koju Grubić iskazuje kako fotografijama što nastoje, prije svega, ukazati na ljepotu, originalnost i vrijednost te privremene arhitekture, tako i popratnim tekstovima iz kojih, prije nego li želja za skupljanjem trofeja, izbija želja za iskrenim, ljudskim odnosom sa stanovnicima tih prostora. Kao i u prethodnom ciklusu, gentrifkacija i spekulacija zemljištem tu ima posebno mjesto, vežući se uz intervencije u pejzažu koje nose samo modernistički neboderi na čijim se krovovima izmjenjuju odašiljači i reklame, već i specifična arhitektura skladišta i velikih trgovina sa svojim neonski označitelji u pejzažu – bilo da je riječ o postojećim ili propalim korporacijama. Smještena između rijeke, komercijalne zone i gradske obilaznice, lokacija tog privremenog naselja sadrži sve označitelje nemjesta nastalih na okrajcima globalnog kapitala što se širi gradovima u kojima jaz siromašnih i bogatih postaje sve dublji, i koji, unatoč tome što joj sve češće klimatske nepogode i građevinska spekulacija uništavaju nastambe, neizostavno grabi naprijed.
Treće poglavlje, Dekonstrukcija tvornice, snimano je u opustjelim tvorničkim kompleksima, među kojima je i Željezara u Sisku, gradu koji je bio simbol industrijalizacije i industrijskog razvoja, te, posljedično, razvoju radničkog pokreta. Fotografirajući napuštene tvorničke hale, Grubić u njima razotkriva katedrale i bazilike, zbog osvjetljenja i visine središnjih izduženih prostora, a u ispucanim prozorskim staklima čije boje odražavaju različite stupnjeve neodržavanja, prepoznaje apstraktne vitraje. Nekadašnji radnički prostori, u punom smislu te riječi, promjenom su političkog sustava i ekonomskom tranzicijom te zakučastim putevima podržavljenja društvenog vlasništva i meandriranjem kuponske privatizacije ostavljeni i prepušteni bršljanu i – još jednoj skupini s društvenih margina – sakupljačima željeza i sekundarnih sirovina koji iz starih pogona uzimaju sve što bi se dalo unovčiti. U kulturnim inicijativama koje će privremeno nastaniti derutne tvorničke dvorane, i u sinergijskom djelovanju kulturnih radnika, prepoznaje se plamen nekih novih nada, a ne gentrifikacijska prijetnja.
U postavu riješeni kroz didaktičke panele i brižljivo posložene arhive, fotoeseji prizivaju duh tvorničkih kancelarija i hodnika, a ne galerijskih i muzejskih prostora. Struktura koja predstavljenom ukida svaki spektakl i nepotrebnu dramaturgiju, svodeći ga na nereprezentativnu, vizualnu informaciju, izvedenu u maniri snimanja terena ili filmske skice, u opreci je s iznimno empatičnim i osobnim tonom popratnih tekstova. No zato drugi dio izložbe, animirani film „Kako se kalio čelik“, evocira herojsko vrijeme ne samo industrije nego i filmskog stvaralaštva, kada su filmski žurnali dizali moral radnicima. Riječ je o narativu koji počinje kao distopijski, i u kojemu ulazak u tvoričke hale vodi u slavnu prošlost, u sažetoj verziji propasti osobnih odnosa i pojedinačnih sudbina kroz raspad zajednica i kolektiviteta, no koji – razočaranju i sukobima unatoč – završava vjerom u zajednički rad. Snimljen u devet važnih tvornica u Hrvatskoj, Kako se kalio čelik u snimke tih napuštenih prostora, u kojima su još uvijek vidljivi tragovi nekadašnjeg boravka radnika, uvodi animirane nijeme figure oca i sina – starijeg u prisjećanju na nekadašnje udarništvo, dok se mlađi prepušta u mahove bezobzirnoj igri u ugaslom pogonu. Ispreplitanje dokumentarnih, dugih kadrova tvornica s povremeno minuciozno ubačenim figurama i životinjskim likovima ( oni, za razliku od ljudskih, komuniciraju glasom) kao i sa animiranim dijelovima u jednom se trenu, prekida projekcijom unutar filma – propagandnim spojem snimki djevojaka i mladića na radnim akcijama i partizanske pjesme, što vodi i ka konačnom obratu. Sukob generacija razriješio se u ponovno pronađenom plamenu, koji će, barem metaforički, udahnuti novi život usnulim divovima. Fotografski eseji, koji kroz svoje sekvence bez ljudskih likova ostavljaju dojam filmskih setova, animiranom filmu daju prostorni i povijesni kontekst, ali i, konačno, nadu. Iz svjedočenja raspada i nestajanja, možda će se, u nekoj imaginarno eliptičkoj konstrukciji, ponovo roditi neko bolje sutra.
Jasna Jakšić, likovna kritičarka i kustoskinja
O autoru
Igor Grubić (rođen 1969. u Zagrebu) jedan je od najistaknutijih i međunarodno najpriznatijih hrvatskih umetnika. Njegov rad uključuje prostorno-specifične intervencije u javnom prostoru, fotografiju i film. Od 2000. godine radi i kao producent i autor dokumentarnih filmova, TV reportaža i društveno angažovanih reklama. Na 58. Venecijanskom bijenalu Hrvatsku predstavlja s višegodišnjim projektom Tragovi nestajanja (u tri čina) i kratkim, eksperimentalnim dokumentarnim/animiranim filmom Kako se kalio čelik, koji je dobio nekoliko nagrada, uključujući: Posebna priznanja na Anilogue International Festivalu animacije i ANIMAFEST-u, kao i nagradu za Najbolji profesionalni film na “ASIFA-Hrvatska” (2018).
Njegove intervencije u javnom prostoru, kao i video radovi, istražuju političke situacije prošlosti i sadašnjosti, istodobno probijajući tkivo stvarnosti. Grubićevu kritičku, društveno-politički posvećenu praksu karakteriše dugoročni angažman i predanost temama koje odlučuje obrađivati. Od dubinskog istraživanja sudbine istorijskih spomenika i propasti industrije do ispitivanja teškoća manjinskih zajednica, njegovi se projekti odvijaju tokom nekoliko godina istraživanja i uspostavljanje posebnih odnosa.
Grubić je učestvovao na brojnim velikim međunarodnim izložbama, među kojima se ističu: Bijenale u Tirani 2 (2003); Manifesta 4 (Frankfurtt, 2002); Manifesta 9 (Genk, 2012); 50. Oktobarski salon (Beograd, 2009); Gender Check, MuMOK (Beč, 2009); 11 Bijenale u Istanbulu (2009); 4. Foto festival Mannheim Ludwigshafen, Heidelberg (2011); East Side Stories, Palais de Tokyo (Pariz, 2012); Bijenale u Gvandžuju (2014); Nulta tolerancija / Zero Tolerance, MOMA PS1 (Njujork 2014); Stupnjevi slobode / Degrees of Freedom, MAMbo (Bolonja, 2015); 5. Solunski bijenale (2015); Cut / Rez, MSU (Zagreb, 2018); Nebeska stvorenja/Heavenly creatures, MG+MSUM (Ljubljana, 2018); Vrednosti slobode / The Value of Freedom, Belvedere 21 (Beč, 2018), 58. Bijenale umetnosti u Veneciji (2019), Bijenale u Jerevanu (2020).
Njegovi radovi nalaze se u sledećim zbirkama: TATE Modern, Muzej savremene umetnsoti u Beogradu i Zagrebu, Sztuki Muzej, Zbirka Kadist, Zbirka Kontact, zbirka umetničkih radova Telekom, Kolekcija Oktobarski salon.
