NELI RUŽIĆ • Timescape / Vremenski pejzaž

Istovremeno, 2020, gravirano ogledalo, drveni okvir
Galerija MKC Split, Dom mladih (08–29. 5. 2021.)

____________________________________________

 

Trg Republike 5/-1
Otvaranje: četvrtak, 16. mart, u 19 sati
16. 3 – 22. 4. 2023.

 

NELI RUŽIĆ

Timescape
Vremenski pejzaž

 

Kustoskinja: Irena Bekić

U saradnji između Umjetničkog paviljona u Zagrebu i Kulturnog centra Beograda

 

Prateći program:
Petak, 17. mart
18.00 – Vođenje kroz izložbu sa autorkom Neli Ružić i kustoskinjom Irenom Bekić

 

Izložba Neli Ružić pod nazivom Timescape – Vremenski pejzaž, u Zagrebu, na fasadi Glavnog kolodvora, Umjetničkom Paviljonu, Palati Vranicani (Hrvatskom inženjerskom domu) i Beogradu u galeriji Podroom predstavlja celinu u kojoj se njen poslednji umetnički rad Timescape ponavlja i menja kroz vremenske i prostorne kontekste dva grada.

„… Neli polazi od ideje da su svi vremenski tokovi ili mnoštvo njih istovremeni, da smo mnogima dotaknuti ili u njih uronjeni iako nam nisu svi istovremeno pronični ili dostupni. Ta vremenska struktura koju pretpostavlja nije više ni vertikalna ni horizontalna. Ona je oprostorena u različitim smjerovima gradeći prostorne i konceptualne mreže koje uključuju ispred i iza, iznad i poprijeko, ovdje i nekad, osjete i odnose. Stoga Nelini radovi o vremenu uvijek tangiraju prostor. Bilo da ga koristi kao umjetnički materijal, simbolički okvir ili produkt, on je uvijek konstitutivan dio njezine strategije…” (iz teksta Irene Bekić)

Izložbu prati katalog u izdanju Umjetničkog paviljona iz Zagreba

 

* Neli Ružić (1966, Split) multimedijalna je umetnica koja istražuje percepciju vremena, istorijske narative i preklapanja ličnog i kolektivnog sećanja. Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i magistrirala na Facultad de Artes, UAEM, u Meksiku. Krajem devedesetih godina odlazi u Meksiko te od 2003. do 2012. godine predaje na ENPEG La Esmeralda, u Meksiko Sitiju. Dobitnica je druge nagrade T-HTnagradamsu.hr, MSU, Zagreb (2016.) te stipendije ArtsLink (1996.). Njeni su radovi deo kolekcija Galerije umjetnina u Splitu, MMSU Rijeka, MSU Zagreb, Galerije Marino Cettina, Umag, Canal Mediateca Caixa Forum, Barselona. Od 2013. predaje u Školi likovnih umjetnosti gde 2014. osmišljava koncept i program Galerije Škola koju vodi do 2018. godine. Predaje kao docentica na Slikarskom odseku Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

http://neliruzic.com

 

Kartografije vremena

Zorana Đaković Minniti u razgovoru sa Neli Ružić

 

Z.Đ.M. Draga Neli, pre svega dobrodošla ponovo u Beograd, grad u kojem si devedesetih studirala, diplomirala na Fakultetu primenjenih umetnosti, a ubrzo potom i otišla iz njega. U jednom od intervjua za Novosti, pisala si o nekoj vrsti osećaja vremenskog delay-a koja su česta izmeštanja (preseljenja) u tebi proizvodila, a koje bi svaki povratak naglašavao. Što bi ovo odlaganje označavalo u slučaju povratka Beogradu, iako je taj povratak kratkoročan i odnosi se pre svega na pripremu tvoje izložbe?

N.R. Draga Zorana, hvala ti. Točno je da su izmještanja u meni proizvela neku vrstu vremenskog delay-a. Shvatila sam da odlazak/povratak nije samo vezan za promjenu mjesta boravka već mijenja odnos s vremenom. Gotovo proporcionalno, udaljenosti ili nemogućnosti čestih posjeta nastaju u subjektivnom poimanju vremena, fenomeni slični filmskoj elipsi. Izmještanjem se decentrira ono što se ranije činilo nepomično, svojstveno pripadnosti određenom mjestu, nastaju nove subjektivnosti koje nisu bile upisane ni u tijelu, ni u memoriji prije odlaska/povratka, i stoga, nezamislive.

Delay, odgoda duga četvrt stoljeća, što zbog rata, što zbog mog odlaska u Meksiko, sve do 2015. kada sam izlagala u Remontu u projektu Od dijaspore do različitosti (From Diaspora to Diversity), kustosa Miće Karića. Dakle u ovom povratku je distanca nešto manja, nekih osam godina.

Za mene to znači povratak u neki prostor senzibiliteta koji sam tijekom studija izgradila uz ljude koji su bili moj beogradski dom. Mnogi više nisu u Beogradu, Beta, Stela, a neki više nisu ni među živima kao Saša Mikrob ili Milan. Ali Beograd je i prostor rane zbog svega što smo živjeli u devedesetima kao i zbog njegovog sadašnjeg stanja. Ono što je, između ostalog, gradilo moj svijet tijekom studija u Beogradu bila su sjajna predavanja Poetike XX stoljeća Ljube Gligorijevića na FLU; čitanja Bulgakovog Majstora i Margarite, Bašlarove (Bachelard) Poetike prostora; poezija, posebno Branko Miljković kojeg sam stalno nosila u torbi; filmovi Tarkovskog u MSUB-u, Studentski centar, Klub akademije, Ekatarina Velika, susret s Ješom Denegrijem… Te stanice, važni trenutci i ljudi određuju: točno se zna gdje su ti punktovi, trenutci, razgovori, ljudi, susreti. Oni se fokusiraju, izoštre, iskaču jer su bitni. Naravno susret s Beogradom je uvijek i potpuno nov. Povratak je uvijek i novi susret, sve je u pokretu, sve se mijenja, mi i mjesta, novi susret ritmova. Ali možda sam još uvijek i dijelom tamo…

Z.Đ.M. Koje su tvoje ključne teorijske/umetničke reference u odnosu na koje promišljaš ulogu vremena i različite aspekte temporalnosti?

N.R. Kroz svoju dosadašnju umjetničku praksu sustavno istražujem vrijeme. U ranijim radovima sam se bavila preklapanjima osobnog i kolektivnog sjećanja i zaborava u odnosu na vlastito iskustvo izmještanja i odmaka, zatim povijesnim narativima reprezentacijom povijesti, njihovom podređenost afektu i ideologiji, osobnom i političkom. Povijest, pamćenje i sjećanje ključan su zalog političke trgovine, naročito na Balkanu. Sjećanje se nalazi u centru borbi za reprezentaciju stvarnosti, a sam zaborav je zapravo integralni dio onog čega se sjećamo, taj odnos formira stvarnost. Sjećanje je selektivno i inventivno. Uostalom uvijek se sjećamo iz sadašnjosti, svaka nova sadašnjost modelira prošlost. Prošlost se najviše mijenja, s njom nikada nisi na sigurnom, kaže jedan od aktera audio rada Imamo li plan za jučer?

Važno mi je bilo čitanje Mike Bal (Mieke Bal), Heterochrony in the Act: The Migratory Politics of Time, gdje Heterokronija je kako piše Mieke Bal politička kategorija otpora, danas kada smo uronjeni u vrijeme hitnosti, nulto vrijeme koje suprimira interval. Preklapanja različitih vremena, fenomen koju ona vezuje za migrantsko iskustvo, oslanja se na pojam heterokronije koji spominje Mišel Fuko (Michel Foucault) 1967. godine u Drugim prostorima. Važan mi je i Đorđo Agamben (Giorgio Agamben), posebno njegov tekst Što znači biti suvremen?. Knjiga koja je postala ključna za Timescape je Disanje, kaos i poezija Franka Bifa Berardija (Franco Bifo Beradi). Već dugo vremena važan mi je rad i tekstovi Roberta Smitsona (Robert Smithson), odnos vremena, geološkog, entropije i izmještanja. Eksperimentalni film Nigdina / NOWhere, a posebno umjetnička knjiga istog naziva dijalog su i sa Smitsonom.

Nigdina / NOWhere intermedijalni je rad, odnosno sastoji se od eksperimentalnog filma završenog u lipnju 2018. godine i umjetničke knjige koja je nastala nakon filma, 2019. godine. U filmu Nigdina / NOWhere istražujem preslagivanja identiteta i percepciju vremena u procesu mog povratka u Split nakon dugogodišnjeg izbivanja u odnosu na sudbine i stanja dvaju skulptura na Kliškoj tvrđavi: ostatke moje skulpture Prije svitanja kojom premjeravam vrijeme vlastite odsutnosti i prazno mjesto spomenika Bogdana Bogdanovića Čuvar slobode koji mi nudi povijesni okvir, pogled na politike memorije i zaborava. Apsurdna situacija tih dvaju skulptura, jedne privremeno postavljene, zaboravljene te pronađene i druge trajno postavljene te demontirane otvara prostor za promatranje paradoksa vremena. Dijalog ove dvije skulpture isprepliće se sa vizualnim i tekstualnim citatima Roberta Smitsona iz njegove serije Mirror Displacements, 1968–1969. Istražujem nelinerani protok i složene formacije prostora–vremena. Knjiga nije priča o filmu već polazi od šireg istraživanja percepcije vremena i problematizira pojam „povratka” u posttranzicijskom kontekstu. Na poetičan način isprepliće osobne arheologije i povijesne situacije brisanih i nevidljivih povijesti. Iz osobnog prostora diskontinuiteta; pukotina i preklapanja u subjektivnom poimanju vremena, nastojim aktivirati nakupine vremena s kojim se suočavam pri povratku, shvatiti vrijeme koje je ovdje prolazilo a koje za mene nije postojalo, poput nikada snimljenog materijala filmske elipse. Odlasci i povratci nisu vezani samo za promjenu mjesta već i vremena koje svjedočimo ili ne. Svetlana Bojm (Svetlana Boym) u knjizi Obredi povratka (str. 152.) piše: „Ključno pitanje u obredima povratka je česta konfuzija vremena i mjesta, vremena individualnog života i vremena povijesti.”

Z.Đ.M. Koliko je vreme merljiv resurs koji je otvoren za manipulaciju, upravljanje i kontrolu?

N.R. Vrijeme i sama percepcija vremena razvija se u odnosu na sustave u kojim živimo. Kazaljka minuta uvedena je sa izumom sata s klatnom, dok kazaljka sekundi nije bila u upotrebi sve do 18. stoljeća, vremena stvaranja industrijskog kapitala i Industrijske revolucije. Usklađivanje lokalnih vremena, homogenizacija vremena nastaje prvenstveno zbog funkcionalnosti željezničkog prometa. Danas atomski satovi preciznije mjere naše vrijeme. Taj novi unutarnji osjećaj za vrijeme koji je tijekom industrijalizacije nastanio tijela, a danas se u kasnom digitalnom kapitalizmu vrtoglavo ubrzao potpuno je protiv tijela. Danas živimo brzinu i privremenost. Tiraniju vremena u odnosu na sporije ritmove prirode i nas samih. Zanima me kako se oblikuje subjektivno poimanje biološkog trajanja unutar ekonomskih i ideoloških sustava, primjerice razlike poimanja vremena u socijalizmu ili kapitalizmu, šparanja, kulture popravljanje u odnosu na potrošački mentalitet današnjice. Mjerenje temeljeno na kalendarima i satima, ali i imperativ produktivnosti i fiksni rasporedi koje on propisuje posebno reguliraju naše životne ritmove i izdržljivost. Komprimirano vrijeme, potisak vremena postaje gotovo opipljiv i gust. Kako to precizno definira Peter Vajbl (Peter Weibel): Ovo vrijeme-roba kao novi oblik želje koje pretendira na vječnost likuje nad vremenom ljudskog tijela i njegovom konačnošću. U svakodnevnom ritmu vremena stalno nedostaje, mjereno iskoristivošću, produktivnošću i kompetitivnošću ono nam stalno izmiče. Smatram da uslijed prekida ustaljenog ritma, u situaciji koju smo živjeli zadnjih godina pandemije, posebno iskustva karantina (lockdown) na individualnoj ali i kolektivnoj razini, jasnije shvaćamo da je percepcija protoka vremena ekonomski i tehnološki pa i ideološki uvjetovana. Osim tih društvenih uvjetovanosti vremena, zanima me i odnos vremena života sa transgeneracijskim, povijesnim vremenom ili odnos ljudskog i neljudskog, biotemporalnost u odnosu na geološko vrijeme ili na znanstveno vrijeme poput zeptosekunde.

Z.Đ.M. Tvoje radove sam prvi put videla 2015. u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu u okviru izložbe Time lapsus gdje je bio izložen rad Strategije zaborava.
Istorija porodičnog kaputa, hemijskih čistionica i stotine kuglica od tkanine nastala nakon mnogobrojnih pranja neočekivano su pred publiku pružili toliko informacija na osnovu kojih se moglo ići dublje u analizu ne samo tvog rada, već i drugih društvenih procesa vezanih za vremenski period postojanja kaputa. Da li su i kako povezani Time lapsus i Timescape?

N.R. Time Lapsus je prethodnica Timescape-a, ali se bavi ostatkom, radi se o procesualnim radovima koji bilježe vrijeme, intergeneracijsko, povijesno i ono vlastitog života. Poput neke vrste vremenskog stroja spaja radove iz devedesetih sa meksičkim radovima i onim nastalim nakon povratka. U foto-ambijentu Kemijska čistionica Galeb iz 1996. po prvi put artikuliram traumu rata etničkog čišćenja, posljeratnog stanja, brisanja kolektivnog sjećanja. Strategije zaborava nastale su kad sam prenijela taj foto-ambijent kao i kaput moje tete Zdenke u Meksiko, kaput koji je tamo još intenzivnije pulsirao nekim gladnim vremenima evropskog 20. stoljeća. Upravo onih vremena šparanja i sporosti. Strategije zaborava (2004–2015.) procesualni je rad koji se sastoji od vunenog kaputa, 12 uokvirenih računa kemijskih čistionica, te foto-dokumentacije procesa u obliku tri umjetničke knjige kao dokaza neprimjetnog ali sigurnog nestajanja. Timescape se pak direktnije bavi percepcijom vremena u suvremenosti, ali i nestajanjem vremenskog uporišta i neizvjesnošću.

Z.Đ.M. Ono što bi mogao biti produkciono novi segment izložbe u Beogradu jeste deo koji se odnosi na rad pod nazivom Prekasno je za odustajanje. Naime, u već poprilično „zagađenom” javnom prostoru Beograda, koji obiluje komercijalnim sadržajima i čije su brojne građevine i zgrade izgubile prvobitne funkcije, kao što je slučaj sa zgradom glavne Železničke stanice na Savskom trgu, koja je trebalo korespondirati sa fasadom zgrade Železničkog kolodvora u Zagrebu, gde je pomenuti rad bio izložen, u beogradskim okolnostima primorani smo tražiti drugačije načine izvedbe ovog rada.

N.R. Rad Prekasno je za odustajanje rađen je za prostor željezničkog kolodvora. Zgrada glavne Željezničke stanice na Savskom trgu više nije u funkciji i cjelokupan kontekst tog dijela grada se promijenio. Zato na beogradskoj željezničkoj stanici interveniram u nekom drugom vremenu, upisujem intervenciju na arhivskoj fotografiji. Osim izvrnuto percepcije vremena, zanimaju me tenzije između utopije i entropije, mogućeg i onog što se nije dogodilo. Želim intervenirati prošlost, neko drugo vrijeme kao da ono nije ni prošlo, kao da sve može biti drugačije, ali i poslati poruku osnaživanja iz neke drugačije prošle budućnosti u sadašnjost. Svetlana Bojm razlikuje restaurativnu od refleksivne nostalgije. Restorativna nostalgija podrazumijeva zakopavanje u idealiziranu prošlost koja nikada nije ni postojala. Reflektivna nostalgija kritički promišlja mogućnosti u prošlosti u odnosu na sadašnjost – ponekad i s ironijom, poziva na promišljanje potencijala nostalgije budućnosti, jer nostalgija nije samo vezana za prošlost, modelira otpor u budućnosti i stvara alternativne sadašnjosti. Osim fotografije na izložbi, razglednice sa interveniranom fotografijom beogradskog kolodvora distribuirat će se na Savskom sam trgu i njezina digitalna verzija na društvenim mrežama.

Prije desetak godina radila sam digitalnu intervenciju na fotografiji koja predstavlja zgradu Ministarstva vanjskih poslova u Meksiko Sitiju, gdje sam često puta bila prisiljena odlaziti, intervencijom mijenjam pročelni naziv u Secretaria di memoria – Ministarstvo sjećanja, koja usmjerava pažnju na zlouporabu sjećanja na razini državnog aparata.