ГРАНИЧНЕ ЛИНИЈЕ_УВЕЖБАВАЊЕ БЛИСКОСТИ• Катарина Здјелар

Galerija Podroom
Knez Mihailova 6/-1 (ulaz iz Beogradskog izloga)
Otvaranje: 23. novembar od 19.00
23. 11. 2023 – 14. 1. 2024.

 

KATARINA ZDJELAR

GRANIČNE LINIJE_UVEŽBAVANJE BLISKOSTI
BORDERWORK (REHEARSING PROXIMITY)

 

Evropo, prestani da tražiš, znam šta radim. Muka mi je od tvojih suludih zahteva. Pusti neka žena živi.

Nemoguće je napisati molitvu u ovom beznađu?

…iz Pisma Evropi iransko-švedske pesnikinje Atene Farokzad

 

Dva poslednja video rada Katarine Zdjelar, Reading “Europe Where Have You Displaced Love?”_Dok čitam “Evropo gde si zaturila ljubav?” (2019.) i  Gaze is a Bridge_Pogled je most (2023.) kroz produkcije tela, glasa i slike naslućuju problematiku mnogo većih društvenih, kulturnih i političkih procesa u odnosu na one koji se konkretno izvode. Procesi trancizije i kontekstualizacije ova tri elementa, tela, glasa i slike prodiru u intimni prostor svakoga od nas, tragajući za bliskošću, koja je postala ozbiljan generacijski i međugeneracijski problem. Stihovi Atene Farokzad iz 2018. i Autoportret sa puškom Naste Rojc iz 1912., kao ključne inspiracije za dva video rada koji se nalaze na izložbi susreću se u ideji neke vrste subverzivnog znanja jedne pesnikinje i jedne slikarke, koje se sa vremenskom distancom od jednog veka, suprotstavljaju vladajućim idejama, preispituju istorijske kanone i trude da utiču na preoblikovanje zvanične spoznaje. Na jedan kontemplativni, nepreskriptivan i intuitivan način ovi radovi govore o potencijalnosti feminizma i dekontrukciji teorijskih paradigmni onoga što se smatra muškim, heteronormativnim, univerzalnim znanjem i odnosi se na kritičku analizu i transformaciju društvenih, seksualnih, rodnih odnosa moći i poretka koji ih proizvodi.

Kustoskinja izložbe: Zorana Đaković Minniti

PRATEĆI TEKST MARTINE MUNIVRANE PREUZMITE ODAVDE.

PRATEĆI TEKST KRIS DITEL PREUZMITE ODAVDE.

●●●

Reading “Europe Where Have You Displaced Love?”_Dok čitam “Evropo gde si zaturila ljubav?”, jednokanalni video, 29 minuta 26 sekundi, loop, 2019.

Katarina Zdjelar često u svojim radovima prikazuje i koristi procese proba/uvežbavanja koje joj služe kao metodologija kroz koju istražuje i saznaje više o glasu kao subjektu i materiji.
Za potrebe ovog video rada Katarina Zdjelar je pozvala četiri muzički obrazovane osobe da izvedu improvizaciju na tekst pesnikinje Atene Farokzad koji je objavila pod nazivom „Evropo, gde si zagubila ljubav?“. Cilj improvizacije nije toliko da se dođe do konačne forme izvedbe, već da se održi stanje u kojem i druge mogućnosti postoje.
Muzičari, jedan po jedan preuzimaju kontrolu da bi prestali u trenutku kada se pretpostavi da će stići do zajedničke melodije jer ih neka nesigurnost ili glas iz pozadine počnu usmeravati u drugom pravcu. Reč je o neprestanom traganju tokom kojeg koegzistira mnoštvo međusobno povezanih glasova. Ovakav način razmišljanja dodaje nove slojeve značenja i tekstu Atene Farokzad: https://lithub.com/athena-farrokhzad-europe-vhere-have-iou-misplaced-love

●●●

Gaze is a Bridge_Pogled je most, jednokanalni video, 22 minuta, loop, 2023
Posvećeno slici Naste Rojc “Autoportret sa puškom”(1912)”

Katarina Zdjelar, umjetnica s nizozemskom adresom, u svojem umjetničkom radu kombinira različite medije kao što su pokretne slike, zvuk i izvedba. Navedenim strategijama istražuje narative, značenja i asocijacije koji se modificiraju kroz različite jezike i kulturalna značenja, u različitim vremenskim okvirima i mjestima njihove izvedbe, oblikujući raznovrsnost prizora i vizualnih doživljaja. Njezin recentni videorad Pogled je most (2023) sniman je tijekom njezinih posjeta Zagrebu gdje je u prosincu 2022. u Muzeju suvremene umjetnosti realizirala svoju prvu samostalnu izložbu. Videorad je inspiriran slikom Naste Rojc i njezinom slikom Autoportret s puškom (1912.)¹ kao i umjetničkim radom i osobnom pričom fotografkinje i videoumjetnice Ane Opalić. Njihove biografije određene pravom na izbor slobode i ljubavi, koje se odvijaju u dva različita razdoblja u razmaku od gotovo jednog stoljeća, međusobno se isprepleću. Upravo taj vremenski procijep ukazuje na to koliko se naše društvo i zajednica u svojoj svjesnosti i otvorenosti mijenjala, koliko smo kao društvo senzibilizirani za druge i drugačije, koliko smo ili jesmo li napredovali u kontekstu prihvaćanja različitosti i prava na slobodu izbora te ujedno propituje naše osobne pozicije i svjesnosti.

U uvodu ovoga teksta važno je ukazati na biografije umjetnica. Prema Shoshani Felman, život svake žene sadrži, eksplicitno ili implicitno, priču o traumi koja se ne može jednostavno priznati, o njoj se mora svjedočiti: “U mjeri u kojoj je svako žensko postojanje zapravo traumatizirano postojanje, ženska autobiografija ne može biti ispovijest. Ona može biti samo svjedočanstvo: za preživljavanje. I kao i druga svjedočanstva o preživljavanju, njezina je borba svjedočiti istovremeno i za život i za smrt – umiranje koje je za sobom ponijelo preživljavanje.”²
Biografije, koje se isprepleću upravo u nastojanjima da se izbore za vlastito preživljavanje i za izbor i osobnu poziciju postojanja i pripadanja, temeljno su polazište za povezivanje dviju vremenski distanciranih životnih priča i opusa.

Nasta Rojc (Bjelovar, 1883. – Zagreb, 1964.) jedna je od najvažnijih hrvatskih slikarica, avangardnih stremljenja, čiji se opus većinom sastoji od aktova, portreta, autoportreta i pejzaža. Uloga i opus Naste Rojc, unatoč tome što je bila uvrštena u nacionalne preglede povijesti slikarstva 20. stoljeća u Hrvatskoj, godinama su bili marginalizirani. Novija čitanja povijesti umjetnosti kao i teorijski diskursi, koji se ne oslanjaju isključivo na modernistički kanon već ga tumače tek kao jedan od mogućih, ponudili su teorijske okvire za interpretaciju i revalorizaciju djela Naste Rojc u okvirima međunarodnoga povijesnog i društvenog konteksta. Osim slikarskog djelovanja, Nasta Rojc bila je društveno vrlo angažirana te je snažno djelovala unutar institucionalnog sustava. Njezin nekonvencionalni život, među ostalim, obilježili su traumatično školovanje, opiranje građanskim kanoninma i pravilima, formalan brak s prijateljem Brankom Šenoom, osnivanje Kluba ženskih umjetnica 1927. godine, s Linom Crnčić-Virant, u kojem okuplja hrvatske i jugoslavenske umjetnice. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata upoznaje svoju životnu partnericu Alexandrinu Mariu Onslow, časnicu britanske vojske, i poznatu britansku sufražetkinju Veru Holme, s kojima 1925. i 1926. boravi u Engleskoj i Škotskoj. Po povratku u Hrvatsku Nasta Rojc i Alexandrina Onslow među prvima otvoreno žive u istospolnoj izvanbračnoj zajednici u Zagrebu.

Ana Opalić (Dubrovnik, 1972) je fotografkinja, snimateljica i glazbenica, svestrana umjetnica i aktivistica za prava LGTB zajednice. Njezin fotografski opus sastoji se od više serija i ciklusa u kojima dubrovački pejzaži imaju vrlo važnu ulogu. Njezina zadnja serija fotografskih zapisa pod nazivom Dnevnički zapisi (2009-2020) posvećena je njezinoj životnoj partnerici Martini Zvonić. Ana Opalić je kroz portrete ili snapshote zajedničkih trenutaka zabilježila fragmente njihova zajedničkog života u deset godina. Od 2019. na fotografijama se pojavljuje i njihova posvojena kći Meri, djevojčica iz Afrike, njihova dugina obitelj time postaje cjelovita. Ana i Martina ujedno su jedne od suosnivačica hrvatskoga queer pop benda U pol’ 9 kod Sabe.

Video Pogled je most započinje prikazom ruke koja drži fotografiju slike Naste Rojc Autoportret s puškom.
Autoportret s puškom prikazuje lik slikarice u lovačkom odijelu, koja na ramenu nosi pušku obješenu na desno rame, dok je lijeva ruka položena u džep jakne, odbacujući koncept građanske ženstvenosti.  Njezin pogled je prodoran i samosvjestan, oštar i izazivački te se obraća onome koji gleda. Na ruku koja drži fotografiju polegnut je dlan ruke druge osobe. Kamera zatim prikazuje lica glavnih protagonistica ovoga videa Anu Opalić i njezinu životnu partnericu Martinu Zvonić. Njihova lica u suptilnom su preklapanju kadrova, osvijetljena nježnom dnevnom svjetlošću. Ana i Martina naizmjence izgovaraju različite asocijacije na fotografiju slike, koju započinju rečenicama:

Most
Tišina
Na drugoj strani
Hladnoća
Pogled nije dovoljan
……
Pogled je most
Preko čega
Na drugu stranu
…
Borba
Odustajanje
Nikad
Stvaranje
……

Kao da u maniri Suzette Haden Elgin, američke lingvistice, stvaraju svoj osobni jezik kako bi drugi/e mogli vidjeti sliku i njezino značenje kroz njihovu perspektivu. One u međusobnoj igri lingvističkih asocijacija imenuju viđeno, pridodajući slici neka nova značenja koja nisu upisana u službene narativne interpretacije, a koja se temelje na prethodno usvojenom znanju o autorici i njezinu radu u kontekstu vlastitih biografija i pozicija. Dijalektika između protagonistica artikulirana je u procijepu između univerzalno važećega apstraktnog jezika i konkretnog i fizičkog glasa. Njihova igra riječi potiče njihovu osobnu interakciju, iz koje se čita emocionalna povezanost, nježnost i razumijevanje. U igri riječi, emocija ljubavi i nježnosti izražena u pogledima i osmjesima izrazito je dominantna. Kao i u svojim prijašnjim radovima, Katarina Zdjelar stvara video koji vizualno osvaja, koji je prožet vrlo promišljenim spajanjem slika, svjetla i zvuka. Njihov dijalog prekida glas koji izgovara “mama”. U kadar zatim ulazi snimka fotografije slike Naste Rojc, igra riječi se prekida prikazom djevojčice Meri, posvojene kćeri Ane i Martine, koja promatra navedenu fotografiju. Zdjelar u video uvodi vrlo suptilno lik djevojčice, čiji prikaz zatim prati zvuk gitare koju svira Ana Opalić. Isprepleću se lik Ane, djevojčice Meri i dječaka Niru, Katarinina sina. U tom emotivnom prepletu likova, glazbe i atmosfere doma otvara se prostor za propitivanje osobnog odnosa prema intimnom i osobnom prostoru pripadanja.
Zvuci gitare, djeca koja crtaju, njihova međusobna interakcija, pogledi koji povezuju, uvod su u sljedeći segment prikaza koji se odvija u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, u čijoj kolekciji se nalazi rad Naste Rojc Autoportret s puškom (Autoportret u lovačkom odijelu). Kroz glavni koridor izložbenog prostora prikazana su djeca Meri i Niru koja trče prema kraju prostorije. U sljedećem kadru prema kameri prilaze muzejski tehničari, djeca i Ana Opalić, koji nose originalnu sliku Naste Rojc te je postavljaju na štafelaj. U zadnjim kadrovima prikazano je suočavanje sa slikom, suočavanje s prodornim pogledom Naste i blagim i podržavajućim pogledom Ane, te radoznalim pogledima djece. Njihovi pogledi susreću se u neverbalnom dijalogu između prošlosti i sadašnjosti. Pogled je most!

Video rad Pogled je most otvara mnoga pitanja, i u maniri prijašnjih radova Katarine Zdjelar ovaj rad propituje osobne i kolektivne pozicije, propituje autobiografije i njihova značenja, te propituje pogled i što on jest. Laura Mulvey navodi da su mjesto pogleda, mogućnosti njegova variranja i izlaganja elementi koji određuju film, ističući da se s filmom povezuju tri različita pogleda: pogled kamere, pogled publike i pogled koji razmjenjuju likovi s projekcijskog platna. Pravila narativnog filma niječu prva dva pogleda i podređuju ih trećem radi svjesnog ukidanja nametljive prisutnosti kamere u sprječavanju svijesti publike o udaljenosti.³
Pogled u videu Katarine Zdjelar pogled je povezivanja autobiografija, razumijevanja, ali pogled koji izaziva da pružimo ruku i prijeđemo most između poznatog i nepoznatog, između sadašnjosti i prošlosti, da uspostavimo most povezivanja između nas i njih, mene i tebe. Da se prepoznamo u našoj krhkosti, otuđenosti, ranjivosti, u borbi za osobne pozicije i mjesta koja nam svima pripadaju.

Martina Munivrana, istoričarka umetnosti, kustoskinja
Muzejska savetnica, voditeljka odeljenja zbirki, voditeljka Zbirke Benko Horvat u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

 

Kratka biografija Katarine Zdjelar

Katarina Zdjelar rođena je 1979. u Beogradu. Živi i radi u Roterdamu.
Radi uglavnom u medijima pokretnih slika, filma i instalacija. Tokom dosadašnje prakse najviše pažnje je posvetila istraživanjima prostora glasa, muzike, zvuka i jezika u kojima se jedno telo susreće sa drugim, kao mestima otpora i mogućnosti, često ukazujući na fragilnost kolektivnog delovanja.

Magistarske studije iz oblasti likovnih umetnosti završila je na Institutu Piet Zwart u Roterdamu. Diplomirala je na Univerzitetu umetnosti u Beogradu i pohađala dvogodišnji rezidencijalni program na Rijksakademie van beeldende kunsten u Amsterdamu.

Katarina Zdjelar predstavljala je Srbiju na 53. Venecijanskom bijenalu i učestvovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama na 11. Berlinskom bijenalu, u Muzeju Stedelijk u Amsterdamu, Metropoliten muzeju fotografije u Tokiju, Fondaciji Frieze u Londonu, Centru za savremenu umetnost Casino u Luksemburgu, De Appel u Amsterdamu, Muzeju savremene umetnosti MACBA u Barseloni, Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, Muzeju Sztuki u Lođu…Njeni radovi nalaze se u brojnim međunarodnim javnim i privatnim kolekcijama kao što su zbirke Muzeja Stedelijk u Amsterdamu, Muzeja savremene umetnosti MACBA u Barseloni, Muzeja Sztuki u Lođu, Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, Kolekcije Oktobarskog salona Kulturnog centra Beograda…Dobitnica je nekoliko nagrada među kojima se izdvajaju Nagrada 50. Oktobarskog salona (2009), Nagrada Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu u okviru 24. Zagrebačkog salona (2019), Nagrada Dolf Henkes (2017), a dva put je bila nominovana za Dutch Prix de Rome (2017, 2010).

Saradnja sa Kulturnim centrom Beograda započela je učešćem na 50. Oktobarskom salonu, nakon čega je njen rad My Lifetime (Malaika) na predlog KCB bio deo međunarodnog programa Artists’s Film International. Učestvovala je na 57. Oktobarskom salonu, a u Kolekciji Oktobarskog salona nalaze se dva Katarinina rada: Shoum (study) i AAA (Mein Hertz).

Katarina Zdjelar je takođe edukatorka i predavačica na Institutu Piet Zwart u Roterdamu (na master studijama iz likovnih umetnosti), potom na Akademiji VdKA i članica glavnog tima predavača na Holandskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu (master studije u oblasti umetničkog istraživnja).
Više informacija na: www.katarinazdjelar.net

——————————————————————————————————————————————————————–

[1] Leonida Kovač u knjizi Anonimalia, normativni diskursi i samoreprezentacija umjetnica 20. stoljeća sliku potpisuje kao Autoportret s puškom. Navedena slika je u kolekciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i vodi se pod nazivom Autoportret u lovačkom odijelu.

[2] Shoshana Felman, What Does a Woman Want?/ Reading and Sexual Difference (Baltimore and London:The Johns Hopkins University Press, 15-16.

[3] Laura Mulvey, „Vizualni užitak i narativni film“, u Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti priredila Ljiljana Kolešnik (Zagreb: Centar za ženske studije, 1999), 65-77.