APRIL: POTPUNI STRANAC – POEZIJA FERNANDA PESOE
ČUVAR STADA
II
Moj je pogled bistar poput suncokreta.
Vičan sam ići putovima
gledajući i desno i lijevo,
ali i unatrag kadšto….
Ono što vidim svakog časa
nigda prije nisam vidio
i toga sam potpuno svjestan…
Podoban sam doživjeti udivljenje
koje bi imalo dijete kad bi, pri svojem rođenju,
moglo zamijetiti da se zaista rodilo…
Ćutim se rođen svakog trena
za vječitu novinu Svijeta…
Vjerujem svijetu kao tratinčici,
jerbo ga vidim. Ali ne mislim na njega
jer misliti ne znači pojmiti…
Svijet nije stvoren za to da mislimo o njemu
(misliti znači bolovati na očima)
već da bismo ga gledali i bili suglasni…
Ne posjedujem nikakovu filozofiju: imam čula…
Govorim li o naravi, to ne činim stoga što bih znao što je ona,
već stoga što je volim, a volim je upravo zato,
jer onaj što voli ne zna nikad što voli,
ni zašto voli, niti što je to voljeti…
Voljeti, to je vječna nedužnost,
a jedina je nedužnost ne misliti…
(8. III 1914.)
Preveo sa portugalskog Mirko Tomasović
Iz knjige Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.
Druga pesma iz ciklusa Čuvar stada.