Pesma na dan – Nenad Jovanović

11.03.2011, 16:42.
blank-image

AVANGARDA: KOLEKCIJA ZA SEZONU ZIMA/PROLEĆE 2011. MART: KAO NEKO

BIOGRAFIJA

Sretao sam mrtve stvari u životu:
šrafove okrenute u ovom i onom smeru,
krompiriće što boje prste i
krompirčine u brodskom
sanduku Kapetan-
Šaljivdžije,
mrtvog.

Video sam roza klice krompira
i rep pacova sa pacovom u
nastavku, na
sivom stepeniku.

Ali nisam video to što jeste
devojka sa kojom izjutra
delim slatko i vodu,
češalj i žvakaće gume:
smrt.

U njenom slučaju – kokoškinu.
Pod obližnjom planinom.

Ptica se smirila; stresla;
hop – upravila
žute noge ka žutom
suncu. To
je sve, i to
je smešno, kaže mi.

Moju biografiju je taj, smešni sastojak
zaobišao. Iz tog razloga o njemu
pišem zaobilazeći pojedinu
dugmad na tastaturi.

Ona devojka (znalac
zanemarene dugmadi)
uverava me da
ništa ne propuštam.

Žute, ukrućene, tanke,
noge kokoške nalikuju
svećama koje se istope za onaj
broj minuta potreban
da se ova pesma zapiše.

Nenad Jovanović (1973)
Iz knjige Bela imena, Centar za stvaralaštvo mladih, Beograd, 2000.

Jovanović se početkom devedestih pojavio kao nekakav praunuk Rastka Petrovića i razbacivao identitet/e po svojim pesmama. Kao što se na početku ove pesme šalio sa Ginzbergom, a onda ga već u trećoj strofi zaboravio, u stvari već u sledećem stihu presecao svaki prethodni, da bi svedočio o rasipanju sveta oko sebe. Ironično. Ali i o nežnosti.

Loading...