TAJNA IVE ANDRIĆA
1914.
U polutami i tišini
Bez snova noći, bez mira dana.
Lagano je zaboravljala
Moja duša u vjencu rana.
Al’ jutros, s prvim zrakom sunca
Zacvilje spomen strašnim glasom
I krv zapišta iz svih rana:
Unijeli su mi krčag vode
I prvi put sam, sa užasom,
Na mračnoj vodi ugledao
Svoj lik, ispijen, blijed, i zao.
(1914, Maribor)
Iz knjige Ex Ponto, Nemiri, Lirika, Sabrana dela Ive Andrića, knjiga jedanaesta, Beograd, 1981.
Još jedna pesma iz zatvorskog ciklusa, interesantna po tome što je pisana vezanim stihom, za razliku od većine Andrićevim pesama.