APRIL: POTPUNI STRANAC – POEZIJA FERNANDA PESOE
ČUVAR STADA
I
Nikad nisam čuvao stada,
ali kao da sam ih čuvao.
Moja je duša poput pastira,
poznaje vjetar i sunce
i ide podruku s Godišnjim Dobima
koračajući i gledajući.
Sav mir Naravi bez ljudi
dolazi sjesti pokraj mene.
Ali ja sam tužan poput zalaza sunca
za našu predodžbu,
kad vjetar biva hladan u dnu ravni
i ćuti se da noć ulazi
kao leptir kroz prozor.
No moja je tuga spokojstvo
jer je naravna i prava
i ono je što treba biti u duši
kad ona već misli da postoji
a ruke ubiru cvjetove bez njenoga znanja.
Na sam šum praporaca
onkraj zavoja puta,
moje su misli zadovoljne.
Jedina mi je nevolja spoznaja
da su zadovoljne,
jerbo, da to ne znam,
umjesto da budu zadovoljne i tužne,
bile bi radosne i zadovoljne.
Misliti, to je isto tako nelagodno kao što je ići na kiši
kad je vjetar raste i čini se da će kišiti još jače.
Nemam ni slavičnosti ni želja.
Biti pjesnik, to nije moja težnja,
to je moj način da budem sam.
A ako nekad u predodžbi poželim
da budem janješce
(ili da budem cijelo stado
da bih se uzverao uz čitavi obronak
i bio tisuću sretnih stvari najednom),
to je zbog toga što ćutim ono što pišem u zalaz sunca,
ili kad neki oblak provuče ruku iznad svjetlosti
i iz biljke tišina iziđe vani.
Kad sjednem pisati stihove,
ili pak u šetnji putovima i stazama,
kad pišem stihove na zamišljenom papiru,
ćutim pastirski štap u rukama
i vidim vlastito obličje
na vrhu brežuljka,
gledajući svoje stado i videći svoje misli,
ili videći svoje misli i gledajući svoje stado,
i smiješeći se neodređeno poput onoga što ne shvaća što se kaže,
a hini da shvaća.
Pozdravljam sve one što će me čitati,
skidajući im šešir do zemlje
kad me vide na pragu moje kuće
čim se diližansa pojavi na vrhu brežuljka.
Pozdravljam ih i želim im sunce
i kišu, kad im je kiša potrebna,
i da njihove kuće imaju
ispod otvorenog prozora
omiljenu sjedalicu
gdje mogu sjesti i čitati moje stihove.
I neka čitajući moje stihove misle
da sam ja nešto naravno –
primjerice, staro stablo
u sjeni kojeg su još djecom
bučno sjedali, umorni od igre,
i brisali znoj sa užarena čela
rukavom prugaste pregačice.
(8. III 1914.)
Preveo sa portugalskog Mirko Tomasović
Iz knjige Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.
Prva pesma iz ciklusa Čuvar stada Pesoinog heteronima Alberta Kaejra.
Alberto Kaejro je rođen 1889, umro 1915. rođen je u Lisabonu, ali je gotovo ceo vek proživeo na selu. Lica bezbojnog plavog, plavih očiju, u njega sam stavio svu moć dramtične depersonalizacije, kaže Pesoa.