AVANGARDA: KOLEKCIJA ZA SEZONU ZIMA/PROLEĆE 2011. FEBRUAR: ZAMORENOJ OMLADINI
IZ KNJIGE „CRVENI LISTOVI“
Svaki dan sretam vezane ljude uz pratnju bajoneta; vezane ljude, siromahe, prate, oružani ljudi, siromasi. (Šta znate vi, bogati i silni, kako je to, kad se sa tvrdih dasaka diže u rano jutro i blijed, gladan i neispavan prolazi između svijeta i ide pred sud, gdje se po silničkoj pravdi sudi, u ruke se upija lanac, a čovjeku je studeno i stidno i osjeća se ostavljen od Boga i ljudi!)
Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanja našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju.
I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikom zlu i sramot.
Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i – dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.
Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.
Ivo Andrić (1892-1975)
Iz knjige Sabrana dela, knjiga 13, Beograd, 1981.
Umesto što se ponavljaju fraze o jedinom našem nobelovcu, o srpskom klasiku itd, plodotvornije bi bilo da se Andrić malo više čita, a još važnije je da se ponude nova tumačenja njegovog opusa. Tu bi se pronašlo svašta zanimljivo, pa tako i ova pesma, retka svakako u tom opusu, ali nedvosmisleno leve orijentacije, i što je važnije, aktuelna i danas. Razlozi zbog kojih Andrić nije završio Crvene listove ostaće nepoznati; i ovako, međutim, on je ovom pesmom dao svoj doprinos apsolutno levom usmerenju najvažnijoj srpskoj poeziji nakon Prvog rata.