HELADA
NJEGOVIH DVADESET PET GODINA
Redovno odlazi u tavernu
gdje ga je sreo prošloga mjeseca.
Raspituje se, al’ ništa mu ne znaju reći.
Iz njihovih riječi dokučuje: da on je
potpuno nepoznat ovdje,
jedan od neznanih onih,
sumnjivih mladića koji se vrte okolo.
Pa opet, noću, redovno u tavernu ide,
sjedi dok se ne umori sasvim.
Možda će doći. Možda će se noćas pojaviti.
Gotovo tri nedjelje čini isto.
Misli su mu bolesne od žudnje;
poljupci na njegovim usnama;
put u patnji od beskrajne želje.
Dodir onoga tijela svuda je po njemu.
Čezne da ponovo spoji se s njim.
Naravno, nastoji da se ne prepusti sasvim.
Ali katkad, gotovo je ravnodušan.
I mada zna čemu se izlaže,
on prihvata to: ovakav život, lako je moguće,
dovešće ga strašnog skandala.
Konstantin Kavafi (1863-1933)
Preveo Slobodan Blagojević.
Iz knjige Sabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
Nešto drugačiji Kavafi i nešto drugačija Grčka. Nasuprot pesmama o slavnoj prošlosti, stoje ove o ništa manje slavnoj sadašnjosti, sa temama koje je ovaj pesnik među prvima, na ovako eksplicitan način, uveo u savremenu poeziju. Kod nas toga skoro pa da nema. Sve u svemu, još jednom skrećem pažnju na Darelov Aleksandrijski kvartet, roman čiji je Kavafi jedan od tajnih zaštitnika.