Tema meseca januara: ZLATNA VEJAVICA ŠTO PO SAMOJ SEBI VEJE
*
Nekom je zima – arak i punč plavooki,
Nekom – mirišljavo je sa cimetom vino,
Nekom – naredbe slane zvijezda prežestokih
Dano je da prenese na ognjište dimno.
Izmeta da je malo toplog kokošjega
I samo malo tupe topline ovčije:
Za život sve ću dat – tako mi treba njega –
Mogla bi šibica sumporna da me zgrije.
Gledaj: u mojoj ruci samo vrč od gline,
I cvrčanje se zvijezda slabog sluha kosne,
Ali žutilo trave, pješčane topline,
Moraš zavoljeti kroz dlačice žalosne.
Gladi tu vunu tiho i slamu poliježi,
Gladujuć kao jabuka u rogožini,
I raznježeno stranom besmisleno teži,
Strpljivo čekaj pipajuć u praznini.
Nek pružaju na snijegu urotnici korak
Kao ovaca stado na lom krhkog leda,
Nekom je zima – pelen i grk dim za konak,
A nekom – oštra sol je svečanih uvreda.
O, da je fenjer na dugačkom štapu dići,
Pa sa psom ići ispod te zvjezdane soli,
I sa pijetlom u ćupu do gatare stići.
A oči grize bijeli, bijeli sneg do boli.
Osip Mandeljštam (1891-1938)
Prevod sa ruskog Fikret Cacan
Iz knjige Osip Mandeljštam , Pjesme i eseji, GZH, Zagreb, 1989.
Studeni dalekih prostranstava, ispraznosti i samoći pesnik suprotstavlja domaću seosku atmosferu.
Beleška o Mandeljštamu data je uz pesmu za 17. januar.