Tema meseca januara: ZLATNA VEJAVICA ŠTO PO SAMOJ SEBI VEJE
*
U svjetlosnoj sam sada paučini,
Crnokosoj i svijetlo-rusoj.
Narodu treba svjetlost i zrak sinji
I kruh mu treba i snijeg Elbrusov.
Posavjetovati se nemam s kim,
A da ga tražim – da l ga ima –
Tih kamenova plačnih prozračnih
Ni vrh Urala nema, ni vrh Krima.
Narodu treba tajno-blizak stih
Da bi se vječno njime rasanjivao
I kestenjavim valom laneno-kuštrastim –
Njegovim zvučanjem – umivao…
19. januara 1937.
Osip Mandeljštam (1891-1938)
Iz knjige Pjesme i eseji, preveo sa ruskog Fikret Cacan, GZH, Zagreb, 1989.
Mandeljštam je u pismu Juriju Tinjanovu ovako komentarisao ovu pesmu: „U zadnje se vrijeme trudim da postanem svima razumljiv… Evo kako ja, već četvrt vijeka, miješajući važno sa sitnicama, prekrivam rusku poeziju; ali uskoro će se moji stihovi sliti s njom i rastvoriti se u njoj, mijenjajući u koječemu njenu strukturu i sastav.“*
Biobibliografska beleška o Mandeljštamu data je uz pesmu od 17. januara.
* Citat dat prema navedenoj knjizi.