***
U zraku, ostaje ti korijen, tu,
u zraku.
Gdje se zemno gruda, zemljano,
dah-i-glina.
Velik
prolazi prognanik tamo gore, taj
spaljenik: jedan Pomoranac, udomljen
u pjesmi hrušta, koja je ostala majčinska, ljetna svijetlo-
krvna na rubu
svih strmih
oštrozimo hladnih
slogova.
S njim
putuju meridijani
u-
pijeni njegovim
suncem upravljanim bolom, koji zbratimljuje zemlje
prema podnevnoj riječi
ljubeće
daljine. Posvuda
je Ovdje je Danas, iz očaja dolazeći
sjaj,
u koji ulaze oni razdvojeni sa svojim
zaslijepljenim ustima:
poljubac, noćni,
ispaljuje u jezik smisao, za koji se oni bude, oni –:
vraćeni kući u
nemilo izopćenje,
koje skuplja rasute, one
sprovedene kroz zvjezdanu pustinju duše, one
šatoraše prijeko u prostoru
svojih pogleda i lađa,
sićušni snopići nade,
u njima šušti od krila anđeoskih, od usuda,
braća, sestre, oni
prelaki, oni preteški, što smatrani su
lakim
s vagom svjetova u
rodoskvrnom, u
plodnom krilu, doživotni tuđinci,
spermatski ovjenčani zvjezdištem,
teško usidreni u pličinama, tjelesa
nagomilana u pragove, nasipe –
gazove, preko kojih
spotičući se dohodi skvrčeno stopalo
bogova – za
čije
zvjezdano doba prekasno?
Prevela sa nemačkog Truda Stamać
Iz knjige Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.
Poslednja pesma iz knjige Ničija ruža (1963); prekasno za svačije zvezdano doba. Vazduh jesmo, sve ostalo su prividi.