Tema meseca januara: ZLATNA VEJAVICA ŠTO PO SAMOJ SEBI VEJE
ZIMSKI KRAJOBRAZ
U snijegu vidiš kuće kojih nema,
nepostojeće gradove.
Odjeneš kaput od snježnih pahuljica
(iznutra je zima vrlo ugrijana)
i voliš svijet.
U stvari ti ljubiš prošlost svojeg djetinjstva
u mokrim cipelama,
čudesno šarenilo boja oko Božića i Nove godine.
Bezumno čezneš za nečim što se moglo dogoditi.
Bilo je tako blizu.
Virio si kroz okno, na vršcima prstiju.
Moglo se dogoditi, ali si odlutao.
Odnijela te snježna vijavica.
U neku tugu protiv volje.
I dovoljna je studen, igra pahuljica,
odjednom se rasaniš na istom mjestu,
tamo gdje si se otkinuo.
Neke divne kuće, čarobni gradovi.
I sam si nešto manje stvaran.
Tvoj san lebdi
tamo gdje si ga napustio
i sve je još jednom prekrasno.
Slavko Mihalić (1928-2007)
Iz knjige Klopka za uspomene, Znanje, Zagreb, 1977.
Slavko Mihalić (1928-2007) jedan od najvećih posleratnih hrvatskih pesnika. Nakon studija književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu radio je različite poslove u kulturi, bio urednik, prevodilac, novinar, lektor, sekretar. Pedesetih godina bio je urednik poezije u izdavačkoj kući Lykos, gde su mnogi, tada mladi pesnici sa područja nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika objavili svoje knjige. Jedan je od sastavljača Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika 1967. godine, a kasnije sekretar projekta Pet stoljeća hrvatske književnosti. U dva mandata bio predsednik Društva hrvatskih književnika i redovni član HAZU (ex-JAZU). Milovan Danojlić je ovako prokomentarisao Mihalićevu poeziju: „Da su pesnici čuđenje u svetu, odavno smo znali, ali da se može biti ushićen celim životom bez razlike, prljavštinama i svetlostima življenja u isti mah i istom snagom, u to nas, eto, uverava ovaj plemeniti hrvatski liričar.“ Kao pesnik čiste lirike, Mihalić je nastavljač one linije koju je nakon Prvog svetskog rata uspostavio Šimić. Za nešto više od pola veka pevanja objavio je tridesetak knjiga.